MARIJAN PEDIŠIĆ - HRVATSKI IRONMAN
tekst DANIEL LACKO
Nakon 9h34' i Hrvatska je dobila svog "Ironmana"

fotograflje ARHIVA g. PEDIŠIĆA

Ostvareni

san ili

9 godina za Havaje

4 km plivanja, 180 km vožnje biciklom i 42 km trčanja u jednom "cugu" . To je Ironman kojeg niti najbolji od najboljih ne mogu ponoviti više od 3 puta godišnje.

Vjerojatno postoji neka legenda o tome kako je nastao triatlon?
Triatlon je kao sport nastao 1978. godine na Havajima, kada se grupa marinaca nije mogla složiti oko toga koje je natjecanje, od tn koja su se svake godine tamo održavala, najteže. Bio je to klasični maraton u Honoluluu, jednodnevna bicikllstička utrka ad 180 km i jedno plivačko natjecanje dužine 3.9 km. Da bi dobili odgovor, od1učill su obaviti sve tn discipline odjednom i onda odlučiti što je najteže.

I kako je prošao prvi Ironman?
Nastupilo je 15 natjecatelja, ad kojih je 12 završilo trku, medu njima i jedna žena. Pobjedničko vrijeme iznosilo je 11h46' 58 . Te godine to je zabilježeno kao kuriozitet, druge godine je ved nastupilo stotinjak natjecatelja, a danas je Ironman ograničen na 1500 natjecatelja. Danas je rekord staze 8h07'45 .

Kada ste se i kako Vi počeli baviti triatlonom?
Nakon što sam prestao s natjecateljskim plivanjem, s grupom bivših plivača nastavio sam se baviti sportom. Kada smo 1985. vidjeli u novinama da se na Bledu održava natjecanje u triatlonu, odmah smo zaključili da je to nešto za nas. Iako s biciklima nismo imall nikakvog iskustva, kupili smo ih i otišli u Sloveniju. Iz Zagreba nas je bilo 6-7 što je bio prvi hrvatski triatlonski nastup.

Kako je prošao debi?
Bio je to dosta zahtjevan triatlon - 2 km plivanje, 64 km biciklom i 15 km trčanja, za koje je bio potreban puno ozbiljniji trening nego što smo ga mi imali do tada. Uz jedvite jade i velike krize ipak smo završili to natjecanje i prva reakcija svih nas je bila - nikad više. Međutim, već na povratku u Zagreb, počeli smo se dogovarati što maramo trenirati. Još istu večer odlučili smo se ozbiljnije baviti time.

Ta ozbiljnost dovela Vas je i do Havaja. Trebalo Vam je za to 9 godina?
Onaj tko nije vrhunski pripremljen za takvo natjecanje, nema šanse završitii Ironman. To ne znači samo dugogodišnji trening. I način života mora biti podneđen tom natjecanju. Ironman je nešto specifično. U njemu treba dati sve od sebe. I najbolji triatlonci ne mogu napraviti više ad 3 Ironmana godišnje. Osim toga, ne može svatko tko hoće, daći na Havaje. U svijetu postoji nekoliko Ironmana kaji su kvalifikacije za havajsko natjecanje. Status europskog Ironmana ima Roth u NjemaOkoj. Pa broju natjecatelja to je najveći Ironman na svijetu. Da bi se uopće moglo prijaviti za Roth, također treba imati određene rezultate. Od 1700 natjecatelja samo se njih 250 kvalificira za Havaje.

Havaji su san svakog triatlonca. Vi ste ga doživjeli. Možete ii nam ispričati Vašu trku, približiti djelić toga sna?
Inonman počinje u 7 sati ujutno. Već u 5 sati tneba biti na startu. Suci trebaju provjeniti identitet svakog natjecatelja i upisati mu brojeve specijalnim flomasterom, na ruke i na noge. Onda se odlazi u svoj boks, pumpa gume za bicikl, priređuje i provjerava oprema. Nešto prije 7 ide se u vodu, zagrijava se. Na startu je strašna gužva. 1500 ljudi jedva čeka da trka počne. Sve ono o čemu su godinama razmišljali i sanjali kroz mukotrpne treninge, sad je tu. Na znak pištoIja nastane ludnica. Za gledaoce je to možda najatraktivniji trenutak, all za natjecatelje su te prve minute nakon starta najkritičnije. Bitno je da se izboni što bolja pozicija, a da se bezbolno prođe. Ovdje svatko dobije nekakav udarac. Nakon starta, kad prođe gužva i kad čovjek uhvati ritam to je najljepši dio. Ne ide se punom snagom, koncentrinan si na disanje i na takav ritam da ideš optimalno - što brže, a da se što manje umoriš zbog druge i treće discipline. Tu još nema nikakve patnje i čovjek može čak razgledati. To je plitko, koraljno dno tako da imaš osjećaj kao da plivaš u nekakvom tropskom akvariju. Oko tebe su stotine riba koje se ne boje i koje ti praktički dolaze na dohvat ruke i kao da sa zanimanjem prate što se to dogada. 2 km od obale, dubina je samo 2- 3 metra. Baš sam blizu okretišta vidio ogromnu kornjaču. Nikad u životu nisam vidio tako nešto.

Nakon 50-tak minuta u vodi slijedi bicikl?
Tu treba biti jako koncentniran. Nakon plivanja su manje više svi malo omamljeni, a na promjenama se može dobiti, ali i izgubiti puno vremena. Na prelascima, spretniji se promjene za 15-30 sekundi, dok onim drugima treba i nekoliko minuta. Bicikl se vozi 4-5 sati pa jakom suncu. Staza je vrlo zahtjevna jer ima dugačke uzbrdice i dugačke lagane nizbrdice. Tako se i na nizbrdici ne može odmarati, jer i na njoj moraš tjerati.

U triatlonu bicikl se vozi na kronometar, što znači da je zabranjena zavjetrina?
Razmak izmedu biciklista mara biti najmanje 10 metara. Kod prelaženja, mora se prestići u roku od 10 sekundi, inače se mara vratiti nazad. Svaki pad praktički znači i zavnšetak natjecanja, a tu su već prablem i umor i sunce.
Treba puno piti i jesti kako se ne bi dehidriralo. Sve ono što se propusti na biciklu, vraća se na trčanju.

Nakon plivanja i bicikla, "ironmana" čeka još samo najteža atletska disciplina - maraton?
To je pravi ispit treninga I fizičkih mogućnosti. Maraton je najteži ne samo zato što je zadnji, nego zato što počinje oko podneva,dakle po najvećoj vrućini i po najnepovoljnijim uvjetima. Tu čovjek jednostavno ne zna kako će mu se organizam ponašati. Nije isto trčati maraton na +15, kako je bilo u Njemačkoj i na +40. Zato treba poznavati svoje mogućnosti i držati se svoga vremena. To je najteže. Natjecatelji uglavnom odustaju radi defekta ili krive procjene snage. Ja se, kao i većina natjecatelja, koristim pulsmetrom. Poznajem osnovne karakteristike svoga organizma. Znam da mi je puls u mirovanju 35, a da je na maratonu najoptimalniji negdje između 130 i 140 otkucaja. Onda tako i trčim.

Da li ste imali kakvu krizu, jeste li ponekad htjeli odustati?
Bojao sam se krize, ali ju nisam imao. Bio sam dobro spreman, malo sam opreznije vozio bicikl. A kriza je kada sve u tvojoj glavi i organizmu govori čemu sve to, stani, odmori se, a onaj drugi dio svijesti te tjera dalje, kada se boriš sa sobom da ne staneš. Obično je to izmedu 25 i 35 km. Tko to prebrodi, zna da je već pri kraju i sasvim sigurno završava trku.

Kada prođu ta 42 km i kada pred sobom vidi cilj, kako se čovjek osjeća?
To je najljepši dio. Zadnja 2 km se ulazi u centar grada. Ulice su pune ljudi koji navijaju i pozdravljaju, jer znaju da ćete završiti trku. Zadnjih 500 m je zbilja nešto divno. Spiker najavljuje tvoje ime, vidiš cilj na kome čeka ekipa sudaca, masera, ljudi zaduženih za protokol, publika urla... Tih zadnjih 500 m Ironmana, to je zaista nešto za što se vrijedi pomučiti.

-Kako, kada i koliko se uz Vaš posao još
možete i "mučiti'?
Treniram 4-5 sati dnevno, što je uz 8 satno radno vrijeme vrlo te~ko. No, uz dobru organizaciju sve se može U svakom slučaju, moj posao zbog toga ne trpi. Treniram u slobodno vrijeme, a za natjecanja koristim godišnji odmor. Prije posla mogu odraditi dio treninga ujutro, obično je to plivanje, a ostalo nakon posla. Plivam s plivačima, trčim s trkačima, a bicikl vozim s biciklistima.

Kako bi najbolji triatlonci prošli s najboljim "specijalistima' u svakoj pojedinoj disciplini?
Najbolji triatlonci plivaju u rangu najboljih svjetskih plivača. Na zadnjem Ironmanu nastupio je i Mike O'Brian, olimpijski pobjednik u plivanju, i u toj svojoj disciplini nije bio prvi. Na dužim stazama vrhunski bi plivači s najboljim triatloncima imali itekako puno posla. Bicikl pak voze kao vrhunski biciklisti. Na 180 km imaju prosjek preko 40 km što je izvanredan rezultat s obzirom da se vozi kronometarski. Biciklisti znaju što to znači. I, konačno, maraton. Tu rezultat ovisi o vremenu i o stazi, ali nakon 3,8 km plivanja i 180 km bicikla oni najbolji trče izmedu 2h40' i 2h50'.

U svojoj kategoriji bili ste 12., u vremenu od 9h34'12 . Sto taj rezultat znači za Vas?

Nastupiti na Havajima cilj je svakog triatlonca. Meni osobno to znaói da sam ostvario ~ivotni san, a za nas je znaOajna óinjenica da je na jednom svjetskom prvenstvu lila prisutna Hrvatska. Na~a je zastava 3 tjedna visila na svim javnim institucijama -banc, pošti, policiji i oko cilja. Istina, ja sam bio naš jedini natjecatelj, ali sam imao tretman kao da nas je bilo 100.

U kakvom je stanju hrvatski triatlon danas, da li nas uopše ima toliko?

Triatlon se jako brzo razvija u Istri, posebno u Puli i Rovinju, gdje se zadnjih par godina najozbiljnije radi. Rovinjski triatlon održan je već treću godine zaredom i oni to izvanredno organiziraju. U Zagrebu se preko ljeta svakog drugog tjedna odažavao mali triatlon na Jarunu. To je dobro, jer tu zbilja može nastupiti svatko tko hoće. Trebalo bi samo više poraditi na organizaciji. Uskoro ćemo osnovati triatlonski savez i to će, nadam se biti početak masovnog bavljenja ovim sportom.

Kakve su Vaše prognoze za budućnost triatlona kod nas?

Nakon što se triatlon prilagodio i normalnom, rekreativnom čovjeku, postigao je pravi bum u svijetu. Ustrojene su discipline od tzv. "malog ill sprint triatlona (500m - 20 km - 5km), olimpijskog' koji će na Olimpijskim igrama u Atlanti biti demonstracijski sport (1.5 km - 40 km - 10 km), pa preko srednjeg (2.5 km - 80 km - 20 km) do Ironmana. Dakle za svakog ponešto. Thatlon je zdrav i zanimljiv sport i ne sumnjam da će i kod nas naići na mnogo poklonika...